Laži koje me ljute

 O istini je zasigurno jednostavno govoriti.

Govoriti istinu, mnogo je teže.

Živjeti u istini gotovo nemoguće.

Jeste li primijetili...

...kako je istina nekad podložna interpretiranju?

Jednom sam prilikom sudjelovao u razgovoru koji je glasio otprilike ovako:

- Knjiga košta 85 kn.

- Nije, nego 120.

- Kažem ti da je 85. Sto posto sam siguran.

- Ne može biti 85. Nemoguće je da je ispod 100.

- Ma dao bih desnu ruku da je 85.

Ovo može dalje u nedogled. Znate li tko je u pravu?

Znate li što je tu istina?

Istina je onoliko koliko u trgovini kažu da je cijena. I to uopće nije ovisilo o onome što sam ja govorio, ili moj sugovornik. Za istinu, morali smo otići u trgovinu. U našem razgovoru, nismo govorili o istini, samo o našim interpretacijama istine.

Sjećam se i jedne interesantne usporedbe.

Kad je Amerika krajem 2001. godine napala Afganistan, Amerikanci su tvrdili kako se bore protiv terorizma, a Afganistanci su u tome vidjeli bezrazložnu i neopravdanu američku agresiju.

Što je istina?

Istina je da je Amerika krajem 2001. godine napala Afganistan.

Svatko ima pravo na svoju interpretaciju, ali interpretacije nisu istina.

No, to opet ne znači da se istina nikako ne može saznati. U mojoj anegdoti, bilo je dovoljno otići do trgovine i saznati istinu. Istina o svemu zapravo postoji. Pitanje je samo kako do nje doći.

Ali nisam želio o tome pisati. Zapravo me jedan događaj potaknuo da ovo pišem. I da se malo ljutim. Na sebe. A malo i na vas. Objasnit ću kasnije zašto. Uglavnom, jednog me dana na Facebook-u zaskočila interesantna reklama.

Pridružite se tisućama stvarnih igrača u najnovijoj on-line igri.

Vaši prijatelji već igraju.

I onda ispod toga stoje slike dva moja Facebook prijatelja. Ispod njihovih slika stoje brojevi bodova. Otprilike ovako:

(Slike su, naravno, zamućene radi anonimnosti)

Moj prijatelj ima 64899 bodova?!?

Moj prijatelj mrzi on-line igre! Moj prijatelj mrzi SVE igre. On se ne igra. Uopće! Naravno da se on nasmijao tome svemu kad sam mu to ispričao. Ali je laž ostala. Laž koja me trebala izmanipulirati da se i ja priključim nekoj glupoj igri. A onda sam večeras dobio dvije obavijesti (isto Facebook) koje su izgledale ovako:

(Imena su, naravno, zamućena radi anonimnosti)

Problem je naime u tome što ja nisam napisao nikakav post. Kad kliknem da vidim njihov "komentar" – kad ono "prijavite se u aplikaciju." Yeah, right.

Ne postoji ni post, niti komentar.

Još jedna laž koja ima za cilj ono isto, što laži imaju oduvijek – izmanipulirati čovjeka da uradi ono što želiš da uradi. Ili da vjeruje u ono što želiš da vjeruje. I to je zlo! A zašto se ljutim (i na sebe i vas)?!? Zato što svi šutimo o tome. Naravno da su ova dva navedena primjera banalna, ali oslikavaju stvarnu situaciju. Takve su laži svuda oko nas. Na jumbo plakatima, na televizijskim programima, u popularnim novinama, na gotovo svim internetskim stranicama. Nema mjesta gdje se ne promovira laž kao jedino moguće sredstvo zadobivanja ljudi za određena djela, ideje ili predmete. Neki su mi rekli:

Opusti se, joj! Pa to je samo marketing!

Pa da! Baš to! Upravo marketing je taj koji potpiruje normalizaciju neistine i to na takav pokvaren i prljav način da se više niti ne zabrinjavamo kad nam netko tako bezobzirno u oči laže. Pa, to bi čak bilo i ok, da se u tome ne krije suptilno i još veće zlo – ideja o tome kako laganje uopće nije zlo i kako je ono "čak potrebno". Prepisivanje na ispitima, laganje roditeljima, financijske pronevjere na poslu, marketinški lažni trikovi, manipulacija radi postizanja materijalnog ili sexualnog profita i sl. Sve je to kao "potrebno"...

...

Uskoro će vatra padati s neba. Tko ima uši da čuje, neka čuje!

Nijemi kipovi !

Kwaku Firi je bio svećenik u svojemu plemenu. Imao je četiri božanstva načinjena od gline koje je čuvao u posebnoj prostoriji u svojoj kući. Ali je Kwaku već dugo osjećao da mu nešto smeta u potpunome štovanju svojih idola. Njegov sin Sawundi je upoznao pravoga Boga i više nije htio štovati očeva božanstva. Zato ga je Kwaku jednoga dana pitao:

"Sawundi, zašto ti ne bi istovremeno štovao moje bogove i svoga velikog Boga?"

"Zato što Biblija kaže da bismo svi mi trebali iskazivati povjerenje i ljubav samo jednome, Bogu stvoritelju, a ne raznim bogovima niti načinjenim kipovima."

Te je noći padala kiša. Glineni idoli svećenika Kwakua su se jako pokvasili. Sljedećega jutra kada je polazio na posao, Kwaku je iznio kipove da se osuše na dnevnome suncu. Sinu je rekao:

"Sawundi, nemoj zaboraviti ovim idolima za hranu prinijeti svježa jaja i slatki krumpir, kada se osuše."

Čim je njegov otac otišao, Sawundi se sagnuo i povikao prvome idolu u uho: "Čuješ li me?" Nije bilo odgovora. Tada se dječak uspravio i lagano nogom udario glinu. "Čuješ li me?" I dalje nije bilo odgovora. Sawundi je opet udario kip i odvalio mu ruku. Idol nije zavapio. Dječak je prišao drugome kipu i učinio isto. Njemu su otpale obje glinene ruke. Tako je učinio i s ostalim idolima, ali su svi samo šutjeli.

Kada se Sawundijev otac vratio, vidio je slomljene kipove na zemlji pred kućom.

"Sawundi! Jesi li ti ovo učinio?"

"Jesam, tata."

"Ali zašto?"

"Zato što su se tukli oko hrane koju sam im htio dati."

Kwaku Firi je zašutio i začuđeno promatrao dječaka. Pitao se hoće li ikada naučiti svoga sina da štuje njegove bogove.

Vrijeme je prolazilo. Tada je jednoga jutra svećenik Kwaku iznio svoje glinene kipove van kuće. Svome je sinu dao upute:

"Sawundi, ako počne padati kiše prije nego se vratim, unesi ove idole u njihovu prostoriju da se ne pokvase."

Nedugo nakon njegova odlaska počela je padati kiša. Sawundi je istrčao iz kuće i povikao: "Pada kiša, idoli! Sklonite se odatle i idite u svoju sobu!" Ali kipovi su samo stajali tamo gdje su i do tada bili. Dječak je stoga ušao u kuću i ostavio ih na miru. Kiša je uskoro pokvasila glinu i kipovi su bili sve manji i manji. Na kraju je od njih ostala samo hrpa blata.

Konačno je kući stigao i svećenik Kwaku Firi. Upitao je sina je li unio njegove bogove u kuću. Sawundi je pokazao prema blatu vani i rekao: "Čim je počelo kišiti zvao sam ih da se sklone i uđu u kuću. Ali me nisu poslušali. Nisu mi čak ni odgovorili. Isto kao i prije kada sam ih pokušao nahraniti. Zato sam ih ostavio." Kwaku Firi je bio jako ljut. Mrzio je što to mora priznati, ali je sve više vjerovao da možda ima nešto u tome što je njegov sin pričao o Bogu na nebu.

Te je noći svećenik sanjao san. S jedne su strane bili neki glineni idoli i svega nekolicina ljudi koja im se klanjala. S druge strane, iznad zemlje, bila su velika prekrasna vrata koja su čuvala dva anđela odjevena u bijelo, a iza vrata se vidjelo mnoštvo sretnih ljudi, daleko više nego onih koji su štovali kipove. Kada se probudio, Kwaku se pitao nisu li to u snu bila pokazana vrata neba i mnoštvo miljenika pravoga Boga.

Nije prošlo mnogo i plemenski je svećenik zamolio sina da porazgovara s kršćanskim vjeroučiteljem o tome može li on kao poganski vrač doći na kršćanski vjeronauk. Tako je sve krenulo posve drukčije. Nakon dvije godine proučavanja Biblije, Kwaku Firi se krstio biblijskim krštenjem. Nakon što je prihvatio vjerom Isusa Krista kao jedinoga Boga i Gospodina, promijenio je ime od idolopokloničkoga Kwaku Firi u biblijsko ime Samuel, izražavajući tako želju da i on svoj život potpuno preda Bogu kao i Samuel svoj. Sawundi, mudri dječak, od tada je bio najsretniji sin u plemenu, jer njihov dom više nije bio podložan strahu i štovanju lažnih bogova, a iz njihove kolibe od tada se mogla često čuti radosna pjesma hvaljenja jedinoga nebeskoga Boga.

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Ponovljeni Zakon 5:8-9